Zaista sam bio dirnut ove sedmice kada sam vidio kako je mali broj ljudi pokrenuo duboku promjenu u igricama. Pomalo mi je neugodno reći da često zanemarujem pristupačnost u igrama, što ne znači da nemam koristi od toga. Pretpostavio sam da se raspon opcija pristupačnosti u modernim igrama jednostavno poboljšava jer je neko negdje odlučio da treba. Ali naravno da se to nije dogodilo. Iza proslavljenih i revolucionarnih alata za pristupačnost u igri kao što je The Last of Us Part 2, na primjer, stoji neumoran rad zajednice koja vodi kampanju za priliku da se igra i uživa u igricama.
To je ona zajednica koju sam ove sedmice gledao u akciji na konferenciji pristupačnosti u igrama, ili GAConf ukratko, i retko sam bio u krugu grupe ljudi sa većim angažmanom ili podrškom. Konferencija ima neki trenutak, jer, začudo, čini se da se plima pristupačnosti u igrama okreće. The Last of Us, 2. dio – svjetlucavi dijamant pristupačnosti i to zasluženo – kao i Spider-Man: Miles Morales, Gears of War 5, Watch Dogs: Legion, Assassin's Creed: Valhalla i Remedy's Control, svi postavljaju industriju- vodeći primjeri kako može izgledati dobra pristupačnost u igrama. Pred nama je dug put, ali ovo je napredak.
Dobra pristupačnost može izgledati kao režimi visokog kontrasta za slabu vidljivost, automatska navigacija i pametni, prostorni audio signali. Može izgledati kao pomoć za nišanjenje i kretanje, kao i uklanjanje vremenskih pritisaka na gumbe i izazova brze reakcije. To može izgledati kao neranjivost, jer neki ljudi vole postavljati vlastite izazove. Izgleda kao čitav niz opcija s kojima možete prilagoditi svoje iskustvo igranja ako želiš. Pristupačnost izgleda kao izbor.
