Prije nekoliko tjedana pojavile su se vijesti da će Sony zatvoriti PlayStation Store na svojim platformama PlayStation 3, Portable i Vita. Za ljubitelje Nintenda koji možda ne znaju, PlayStation Store je navodno Sonyjeva verzija eShopa. Pokretanjem davne 2006. godine, PlayStation Store služio je kao digitalno tržište na kojem je Sony mogao prodavati razne igre. To je uključivalo (u to vrijeme) suvremene igre za PS3, ali i klasike iz doba PlayStationa i PlayStationa 2. Kako je vrijeme prolazilo, usluga se proširila na sljedeće platforme kao što su PSP, Vita, PlayStation 4 i sada PlayStation 5. Međutim, u 15 godina od svog početka, Sony još uvijek nije zatvorio nijednu iteraciju PlayStation Storea - sve do sada. Do 2. srpnja, PSP-ovo tržište postaje mračno; 27. kolovoza slijede PS3 i Vita.
Obožavateljima Nintenda, naravno, ništa od ovoga ne bi bilo važno. eShop još uvijek trči na svakoj platformi za koju je pokrenut, što uključuje Nintendo 3DS i Wii U. Međutim, važno je podsjetiti da je prije eShopa Nintendo isprva zaronio u hosting digitalnih tržišta kada je lansirao Wii Shop Kanal/WiiWare i DSiWare. Ovi preci eShopa nisu funkcionirali nimalo drugačije, nudeći izbor igara koje se mogu kupiti i preuzeti na Wii ili DSi. Obje su usluge, međutim, ukinute, ostavljajući fanove u sličnoj dilemi kao i ona u kojoj će se fanovi PlayStationa naći ovog ljeta.
Ta dilema? Brojne igre odjednom postaju nedostupne nakon što se izlozi zatvore. Što nas dovodi do teme koja je i dalje važna i ljubiteljima videoigara i povjesničarima: očuvanje. Moglo bi se pretpostaviti da bi digitalne igre bile najlakši oblici softvera za očuvanje. Na kraju krajeva, nema diskova o kojima bi se moglo govoriti, nema patrona, konzola s krhkom unutrašnjosti i žicama i kabelima za koje bi se brinuli. Ipak, u svijetu digitalnih tržišta, potrošači i zaštitari prepušteni su na milost i nemilost tvrtkama koje ih vode. Jednom kada ti subjekti ili prestanu postojati ili postanu nezainteresirani ili nesposobni ugostiti te elektroničke izloge, sav taj softver postaje toliko prazan. Na mnoge načine, čini se da su digitalne igre jednako osjetljive na gubitak kao i njihove fizičke kopije.
Za obožavatelje Nintenda gubitak WiiWarea i DSiWarea već je bio pilula koju je teško progutati. Iako su trenutne verzije eShopa zasjenile obje te platforme u smislu količine dostupnih igara, još uvijek postoje naslovi koji su se nudili isključivo na svakoj od njih i nisu u prodaji nigdje drugdje. Za one koji se bore za zaštitu okoliša, postaje neizmjerno frustrirajuće vidjeti da cijele biblioteke igara nestaju preko noći. Što stoga nameće pitanje: koliko će još proći dok se 3DS i Wii U eShopovi ne zamrače? I što će to značiti za igre koje će biti izgubljene kada se to dogodi?
Virtualna konzola već je godinama samo daleka uspomena, od lansiranja Nintendo Switch Online i njegovog "besplatnog" izbora NES i SNES igara. Pogled na još uvijek aktivne verzije eShopa dostupne na 3DS i Wii U otkriva veliki niz Game Boy, Game Boy Color i Game Boy Advance igara (između ostalih) koje će prestati biti dostupne kad god se te usluge završe. Naravno, obožavatelji koji imaju dovoljno sreće da ove igre već kupe i preuzmu moći će nastaviti igrati, ali što je s kasnijim generacijama obožavatelja?
Koliko god volim autentičnost paljenja Game Boya s uloškom unutra, znam da za mnoge ljude to nije realan način da iskuse klasične igre iz tog sustava. Štoviše, kako vrijeme bude prolazilo, originalni hardver nastavit će propadati, čineći ga još zahtjevnijim za potrošače. Ukratko, digitalno će biti najodrživiji dugoročni način očuvanja softvera, ali je inherentno prepušten na milost i nemilost nositelja platforme kao što su Sony i Nintendo. Da budemo pošteni, održavanje poslužitelja nije ni besplatno ni jeftino. U isto vrijeme, međutim, govorimo o očuvanju. Govorimo o tome da igre budu dostupne budućim igračima na način na koji su film i glazba sačuvani kako bi ih nove generacije mogle cijeniti. Novac ne bi trebao biti jedini faktor u igri kada je u pitanju ova situacija. Povijesna važnost svih ovih igara je važna. Ipak, industrija bezbrižno maršira naprijed radeći pod prividnim mišljenjem da su prethodni katalozi igara važni samo onoliko koliko se od njih može dobiti prihod.
To je praksa kojoj apsolutno mora doći kraj. Nintendo bi trebao pogledati što Sony radi zajedno s vlastitim prošlim akcijama gašenja WiiWarea i DSiWarea (da ne spominjemo uklanjanje igara poput Super Mario 3D zvijezde), i pronađite način da se nađete s obožavateljima na pola puta. Ako ništa drugo, osmišljavanje repozitorija kojem sveučilišta mogu pristupiti za smjerove dizajna igara kako bi mogli igrati stari softver mogla bi biti pristojna početna točka. Jednostavno zatvaranje vrata, kao do sada, više nije dovoljno. Pronalaženje načina za "monetizaciju" ne može biti jedini razlog zašto Nintendo oživljava Super Mario Bros po tko zna koji put. Ne očekujem da ću ove igre dobiti besplatno, razumijem da će cijena uvijek biti dio dinamike, ali hajde, Nintendo—daj nam barem izbor. Do sada je izbor bio samo reći zbogom ovim igrama. Vrijeme je da smislite kako učiniti nešto drugačije.
Pošta Uredništvo: Nintendo može naučiti lekciju od Sonyja zatvarajući PlayStation Store na PS3, Vita i PSP pojavio prvi na Nintendojo.
